ZVIREK VESELJA - Flipbook - Page 43
Knjiga - moja prijateljica
Neću lagati, čitanje me nije oduvijek privlačilo. Isprva sam
mislila da je čitanje knjige gubljenje vremena, samo još jedan
dosadan „zadatak“ u školi. No, morala sam koju pročitati,
barem za ocjenu. S vremenom sam uvidjela da knjige nisu
samo nanizane rečenice na trošnim papirima, već magija koja
mijenja čovjekov pogled na svijet i osjećaje.
Sjećam se svih svojih pročitanih knjiga, naučile su me
živjeti, radovati onome što imam te su mi pružile oslonac i
zabavu u tmurnim danima ili onda kad bih samo trebala
prijatelja. U čitanje sam se zaljubilja pročitavši dječji roman
„Junaci Pavlove ulice“ Ferenca Molnara. Ubrzo sam u toj knjizi
postala jedan od likova, spašavala sam igralište zajedno s
dječacima. Pustila sam suzu jer sam izgubila prijatelja
Nemečeka, heroja naše družine. Nemeček me naučio da i oni
najmanji i najslabiji mogu biti hrabriji nego bilo koja osoba na
svijetu. Uvijek kad se bojim, sjetim ga se, stisnem šake i
odlučim da sam ipak hrabra djevojčica. Antiratni roman „Mali
ratni dnevnik“ Stjepana Tomaša naučio me cijeniti život. Imam
svoju obitelj, bezbrižno se mogu igrati na livadama i družiti s
prijateljima te pohađati školu. Sve to Cvijeta nije mogla, a mi
često gunđamo da nam se ne da i da nam je teško. Knjiga
„Smogovci“ Hrvoje Hitreca omogućila mi je putovanje u
sedamdesete godine. Pročitala sam i druge knjige (zbirke
pjesama, basne, bajke, kratke priče, pripovijetke), mogla bih o
njima govoriti satima. Uglavnom knjiga mi više ne služi kao
sredstvo za dobiti ocjenu, već me potiče na razmišljanje. Borbe
i pobjede koje prevladavaju u knjigama, uče me o emocijama,
vjernosti, prijateljstvu, upornosti i ljubavi. Zahvaljujući njima
nisam usamljena jer vidim da poneki likovi prolaze situacije
slične mojima.
